Nije sreća u velikim stvarima. Zapravo ni ne znam koje su to velike stvari. A koje su to male stvari?
Lako je meni govoriti o tome kad imam apsolutno sve. I sve me beskrajno veseli. Sve one sitnice koje su mnogima obične i bezveze, beznačajne i nevidljive.
"Volim te." Iako znam to, lijepo je to čuti. Pogotovo od nekoga kome mogu uzvratiti istom mjerom.
Moja crvena Nescafe šalica. Podsjeća me na sva lijepa i tužna jutra. I na sva druženja i smijeh u dimu uvijek istog kafića s nekoliko prekrasnih lica i osmjeha na njima.
Čokolada i mamin zagrljaj kao Hvala.
Poruka u ponoć moje najbolje prijateljce koja sluša Mišu i "pohotno gleda bombicu votke". Pa me podsjeti na to koliko me voli i kako bi život bez nje bio mrtvilo jer ne znam kome bih rekla sve i pred kim bi hodala u toplesu. S kim bi se onda smijala Talijanima, s kim bih onda raspravljala o životu, planovima, željama, osjećajima. U kome bih se onda prepoznala?
Moje nove šik rukavice koje mi je brat kupio za Božić. Smrzla bih se u bilo kojim drugim rukavicama.
Suze u očima moje prijateljice zbog kojih sklapam svoje oči da ju ne bih rastužila još više, a onda nazdravimo same sebi čašom piva od trešnje zbog kojeg mi se plete jezik. Ježi ga, nisam baždarena.
Oduševljenje tete na blagajni kad me vidi, u lokalnom dućanu. I onaj super osjećaj kad ju ipak uspijem nasmijati iako sam došla minutu prije zatvaranja.
Trenutak kad se neko hiperaktivno dvogodišnje dijete zaleti u mene. I osmijeh koji mi vrati za moj.
Zagrljaj.
Smijeh.
Poruka na zaslonu mobitela od nekoga zbog koga srce jače kuca.
Oprosti. Hvala. Čuvaj se.
Sjećanje na jednu ružičastu ružu od nezaboravnog prijatelja. I na čokoladu s pucketalicama koja je išla u paketu s ružom.
Jedan nježan ples. I malo dodira.
Ne znam jesam li toliko povrijeđena da mi svaka sitnica toliko puno znači ili sam još uvijek dijete bez velikih želja i očekivanja koje pušta svoj život da se kreće prema vlastitoj inerciji.
Ja sam žena. Žena koja u sebi ljubomorno čuva djevojčicu s ravno odrezanim šiškama i velikim, radoznalim, zelenim očima. Ona mala bucka koju susjede vole.
Još sam uvijek sve to. I nekako mi se čini da sam svakim danom sve veće dijete.
Super osjećaj.
Dati se nekome. Onako potpuno. Osjetiti struju koja prolazi tijelom i stvara nemir. Biti nečija. Osjetiti pripadnost.
I strah. Beskrajni strah.
Latice ruže izgledaju tako zgužvano. Kao plahte na krevetu u jednoj ljetnoj noći u kojoj smo se voljeli. Sad te scene zgužvanih plahti gledam na filmovima za koje ionako nemam vremena.
Ja sam Eva. Eva iz predgrađa.
No nije to ni važno.
Objavit ću ove redove slova što se tako dugo, baš beskrajno dugo, predugo motaju po mojoj zbunjenoj glavi. Nije da pričam u trećem licu zato što sam čudna ili zato što sam egocentrična, nego zato što ne prihvaćam sebe ni u kom segmentu ove priče, pa ju odvajam od sebe.
Odvajajući Evu od sebe, istrgnut ću veliku rupu koja živi ispod moje kože. A onda bih baš mogla i ostaviti tu kožu negdje, poput zmije skinuti ju i plašiti ljude posljednjim tragovima moje čudljive prirode.
Znam da u prethodnim redovima ima grešaka. Svaka je greška namjerna.
Velike prozirne kapi padale su po radnom stolu dok je sjedila uz ružičastu nagorjelu stolnu lampu. Njezine su dugačke trepavice bile natopljene suzama koje su močile blijedu suhu kožu njezinih obraza.
Subota je.
Zove se Eva. Ona je Eva iz provincije.
Možda je manje bitno to što je iz provincije od činjenice da je cijelu jednu subotu potrošila na suze.
Maramicom iz trećeg, danas otvorenog, paketa maramica pokrivala je usta i lice kako joj ne bi čuli krikove.
Jer, bio bi pravi zajeb da netko otkrije da je tužna. Tada bi svi saznali da je nasmiješena i duhovita Eva prevara.
I još bi k tome morala objašnjavati zašto plače.
A to je tajna. To je najtajnija tajna. Ako ne bude dovoljno brzo mislila, morat će ispričati istinu. Ali, k vragu, istina je komlicirana.
A ovih je dana neobično teško objasniti komplicirane istine.
Zato se pravi važna. I pravi se da čita knjige.
Da, važan je posao čitati knjige. Bitno je ne ometati ljude dok čitaju knjige.
Njima treba potpuni mir. Zato i Evu puštaju na miru.
Ali Eva danas nije pročitala ni jednu rečenicu. Potpuno je svladana tugom.
Sigurno sada mislite kako je tužna zbog ljubavi. Bilo bi zaista olakšavajuće kad bi to bio razlog njezine tuge.
Eva je tužna zbog sebe. A to je najgora vrsta tuge. Zbog svog karaktera ponajviše.
Nemojte krivo misliti, nema ona nimalo loš karakter. Samo ponekad pogriješi kad previše vjeruje ljudima pa u najboljoj namjeri da iz svega izvuče najbolje daje previše. A ničega previše nije dobro.
Nikada nije naučila da ne smije otkrivati baš sve karte kada igra za osjećaje. I to je sve. Svaki izvor njezinih povreda.
Evu je volio neki čovjek koji ju zapravo nije smio voljeti. Bilo je tu zaista previše prepreka da bi to mogla biti imalo sretna priča, a nikada kasnije nije imala nekoga tko bi ju toliko poznavao u dušu.
Nitko ju kasnije nije tako gledao.
Nju su uvijek mijenjali čudni ljudi na neki čudan način. Od te čudne ljubavne priče prošlo je nekoliko godina, a ona još uvijek ne može pričati o tome. Kao da joj svaki put naviru suze na sjećanje na njega. Bila je premlada za takvo što.
Kasnije su prolazili kroz njezino srce još neki ljudi, a ona je samo ponekad znala spomenuti nekog Talijana u kojeg je bila zaljubljena, ali on je bio papak. Na kraju ništa od svega toga nije bilo jer on nije mogao podnijeti Evinu osebujnost. Očito je shvatio kako je ona za njega preveliki zalogaj.
Nije baš voljela pričati o sebi i mnogo je toga prešućivala.
Nikada nije lagala, samo prešućivala.
Malo je ljudi koji nju zaista poznaju.
Svi bi upoznali jedno njezino lice i zauvijek ju takvom doživljavali – nježnom ili hladnom, dragom ili bahatom, lijepom ili ružnom. To je oduvijek bila lutrija. Njezine su transformacije konstanta.
| < | siječanj, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
moje priče, moji snovi